Šaman iz mongolske stepe

Manuela Lulić Galović i Utopia de Royal Laszatti, doktor Luvszandagva Dzsargalszajan i Akos Jakab s Theodorom de Royal Laszattijem (Kutyavari Vet Clinic, Erd, Madjarska, 14. ožujka 2009.)

S prvim proljetnim zrakama Sunca najljepša kujica francuskog buldoga u zemlji zaključila je da su došli pravi dani za podizanje potomstva. Jedini mužjak koji je svojom vanjštinom i karakterom mogao zadovoljiti sve kriterije, nalazio se dvadesetak kilometara od Budimpešte. Kad je zagrebački doktor Doolittle, veterinar Žarko Ćirić, odredio razinu progesterona u krvi i nepogrešivo procijenio pravi datum za parenje, krenulo se na put...
Stigao sam sa suprugom i kujicom u petak navečer do mužjaka i njegova ljubazna vlasnika, mladog mađarskog brokera koji u jeku najveće krize kupuje dionice posrnulog američkog diva Citigroupa, pa smo dan poslije svi zajedno otišli do veterinara koji će obaviti umjetno osjemenjivanje kuje. Pomalo sam se iznenadio vidjevši da nas u ambulanti u mađarskom gradu Érdu čeka mladi, nasmijeπeni veterinar istočnjačkih crta lica. Predstavio se kao doktor Zsargal, ali pitao sam ga i za puno ime: Luvszandagva Dzsargalszajhan. Dr. Zsargal je odrastao u Mongoliji, u nepreglednim stepama živio je okružen konjima, stokom, sokolovima. Rođen je kao peto dijete u obitelji, nedugo nakon smrti svog djeda, čovjeka koji je neobično volio životinje. Roditelji su zato i vjerovali da će u njemu jednog dana oživjeti djedov duh. I nisu se prevarili. Imao je sedam ili osam godina kad je obiteljski rođak doπao u jurtu, šator ovalnog oblika koji nomadi rasklapaju i sele sa svojim blagom u potrazi za pašnjacima, te povjerljivo rekao roditeljima: “Znate, vidio sam vašeg sina kako hoda po stepi, prilaze mu zvijeri, a on razgovara s njima! Možda biste trebali potražiti pomoć plemenskog šamana, možda bi iz djeteta trebalo istjerati te čudne duhove!” No, roditelji se nisu obazirali na primjedbe sumnjičava rođaka. Bili su ponosni na sina koji pomaže kravama pri telenju, premda ponekad i nervozni zbog djetetove navade da oko sebe okuplja čopore pasa lutalica. Štoviπe, zaprijetili su mu u nekoliko navrata da će biti izopćen iz obitelji i da tolikim psima nije mjesto u jurti. Ali ništa nije moglo omesti planove djeteta da jednog dana bude istinski dobročinitelj životinja, čovjek koji drevna znanja i vještine pretače u veterinarsku praksu temeljenu na znanstvenim činjenicima. Dr. Zsargal danas to doista i čini, u peštanskom predgrađu pred njegovom je skromnom ambulantom neprekidno gužva, ljudi sa životinjama iz svih dijelova Mađarske, a ponekad i Slovačke ili Rumunjske, dolaze do veterinara koji je prve spoznaje o zdravlju drugih bića dobio odrastajući uz konje, ovce, koze i jakove, osluškujući vjetar koji se iz pustinje Gobi probija kroz skrivene zidine budističkih kamenih hramova. Ne znam je li naš zagrebački Doolittle s početka priče ikad vidio mongolsku stepu. Vjerojatno nikad nije jahao malene konje koji su azijskim i europskim prostranstvima nosili nemilosrdnog Džingis Kana, poput svoga mongolskoga kolege... Ali, kod obojice prepoznajem istu strast, ljubav i posvećenost samo jednom cilju. Želja da se spasi život nemoćnog bića, moć da se osluškuje unutarnji glas životinje i sposobnost da se prepozna njezin vapaj za pomoć, univerzalne su sile. Sile koje još mogu biti jednako začudne i blagotvorne u mongolskoj stepi, nekom zagrebačkom kvartu ili peštanskom predgrađu… (Alen Galović, Jutarnji list, 20. 4. 2009.)