Bajka o psima zbog kojih su nekad rakuni drhtali od straha

Necku Sound Of A Coon aka Ulina, prva ženka goniča rakuna u Hrvatskoj

Da ih bar moj otac može vidjeti... Odmah bi zaplesao jig! On je često maštao o tome da će jednog dana ti psi prijeći ocean i biti poštovani u Evropi. A znajte da je to bilo desetljećima prije interneta... Hvala vam svima!

Ovu nam je poruku, vidjevši objavu o devet štenaca goniča rakuna koji su prije godinu i pol došli na svijet u našoj kući u Pušći kraj Zaprešića, uputila na Facebooku gospođa Barbara Cosner Little iz SAD-a. Iako svakome uzgajivaču gode čestitke i lijepe želje kad štenci dođu na svijet, riječi Barbare Cosner Little bile su za nas mnogo više od kurtoazne poruke na društvenoj mreži. Zapravo, bile su to rečenice koje su nas ispunile posebnim emocijama i ponosom.

Otac te žene je, naime, bio William Cosner, čovjek koji se u američkoj kinologiji naziva Master Breeder, najzaslužniji za očuvanje a potom i priznanje 'dugouhih' goniča u American Kennel Clubu! Davne 1921. on je uzgojio prvo svoje leglo crnih goniča rakuna s paležom, snažnih pasa hladnoga nosa (cold nose hound je izraz koji se u Americi koristi za pse koji bez problema prate trag nastao satima, pa i danima ranije), izrazito dugih ušiju, namijenjenih lovu na rakune. Zajedno s još dvojicom uzgajivača i svojih prijatelja, Donom Stringerom (Ten Oaks) i Orvilleom Dunhamom (Grand Mere), William Cosner najzaslužniji je za priznanje ove pasmine, čiji je standard (kojeg su pisala upravo navedena trojica) American Kennel Club usvojio 1945. godine, priznavši tako ovu pasminu kao prvu od više pashmina rakunskih goniča koje su danas poznate i kasnije priznate u SAD-u (ni jedna od njih, osim crnih goniča s paležom, nije priznata u FCI-ju). 

Goniči rakuna na Cosnerovoj farmi Mapple Hill

O tome kako je taj čovjek doživljavao uzgoj i koliko je taj doživljaj blizak najsuvremenijim kinološkim razmišljanjima, zorno svjedoče požutjele fotografije koje je njegova kći ustupila eksluzivno za pisanje i objavu ovog članka.

...

Uglavnom su sve i nastale na njihovoj farmi u Greencastleu, u Indiani, gdje se i začela uzgajivačnica Mapple Hill, iz koje potječu svi suvremeni crni goniči rakuna s paležom. A Cosnerovi su uzgajivački principi još jasniji kad se pročita što je taj marljivi farmer izjavio povodom priznanja pasmine za “The American Hound Association News”, stručno kinološko glasilo, 1945. godine: “Nikad u uzgoju nemojte koristiti priplodnjaka ili ženku koji imaju očite nedostatke i za koje se ne može reći da su tipični predstavnici svoje pasmine, zaobiđite one koji su inferiornih krvnih linija, nemojte koristiti one koji ne pokazuju izvanredne sposobnosti da neumorno gone, tragajući široko, napadajući na trag žestoko, nemojte koristiti one koji nisu brzi, koji nemaju hladan nos i najjači glas na stablu”.

Don Stringer, jedan od trojice ključnih uzgajivača goniča rakuna, sa svojim psima (foto: obiteljski album Barbare Cosner Little)

Ukratko, Cosner (tada je imao samo 34 godine) je bio vrlo čvrst u stavu da je svako mediokritetstvo izrazito nepoželjno u uzgoju i da imperativ mora biti korištenje samo najboljih pasa, nikako prosječnih, kako u eksterijeru, tako i u karakteru. 

Amerikanci su godinama, pa i stoljećima, pokušavali stvoriti psa koji će im pomoći u lovu na rakune. Te inteligentne životinjice bile su izuzetno bitne u doba kolonizacije sjevernoameričkog kontinenta, kada su prvim doseljenicima predstavljale lako dostupan izvor krzna, ali i mesa te masti. U lovu na rakune najprije su koristili engleske lisičare, pse koji su se često uzgajali na velikim i bogatim južnjačkim posjedima. No, pokazalo se da ti psi dobro gone divljač kroz velike, pregledne plantaže i pitome brežuljkaste krajolike, ali lako gube trag kad zađu na teže prohodne stjenovite ili šumske predjele Ozarka ili Apalačkih planina. Zato su već prvi pokušaji da se lisičari ukrižaju s krvosljednicima dali mnogo bolje rezultate. Psi iz tih kombinacija gonili su glasno, pjevajući jednu pjesmu na tragu, a onda, ritmički drukčiju ali prodorniju, i s još jasnijom porukom kad bi se propeli prednjim nogama na stablo, gledajući prema krošnji u kojoj se pokušao sakriti nesretni rakun!

Danas Amerikanci love s više srodnih pasmina koje se, uglavnom, izrazito razlikuju u boji. Tu su Walkerov rakunski gonič stablaš (nazvan po uzgajivaču iz Kentuckyja), plavotočkasti rakunski gonič, Plottov gonič (nazvan po njemačkoj obitelji Plott koja je u Sjevernoj Karolini naselila područje Apalačkih planina), redbone (kestenjastocrveni) rakunski gonič... Svi su značajno manji visinom i masom od crnoga goniča rakuna s paležom i nijedan nema tako izraženo dugačke uši. Zajednički im je način lova, takozvani treeing ili- ako bismo pokušali prevesti- moglo bi to biti stablašenje. Kada pas stjera životinju na stablo, ne prestaje s reskim lavežom u određenom ritmu. Psi, naravno, ne smiju napasti životinju, već samo označavati lavežom stablo na koje se sakrila. Takvom metodom se u SAD-u lovi i puma te crni medvjed, ali danas ovakav lov mnogi smatraju neetičnim, pa je i zabranjen u nekim američkim saveznim državama.  

Goniči rakuna uzgajivačnice Totegnac

Stoga nije čudno da je većina crnih rakunskih goniča s paležom danas daleko od lova i lovaca, a mnogo bliže izložbenim ringovima, od Westminstera do Philadelphije. Štoviše, prevladava stav- iako posve pogrešan- da su crni goniči rakuna s paležom, iz legala registriranih pri AKC-u, već izgubili ponešto od svojih nagona. Najveći zagovornici ove teorije su uzgajivači iste pasmine u okrilju asocijacije UKC, koja i okuplja uzgajivače lovnih pasmina i nema ugled AKC-a. Iako su crni goniči rakuna s paležom pri UKC-u priznati kao pasmina još i mnogo ranije, početkom 20. stoljeća, psi uzgajivača iz te asocijacije već su se tridesetih godina počeli razlikovati- lakši su i znatno kraćih ušiju, pa su i danas više nalik poljskim ili crnogorskim goničima, na primjer, kakve poznajemo u Europi, a često imaju i velike bjeline na prsima, što je- po standardu- diskvalifikacijska greška. Zato, kada Amerikanci danas govore o 'pravim' goničima rakuna, nerijetko ih imenuju kao "tradicionalne dugouhe goniče rakune registrirane u AKC-u" (Old fashioned long eared AKC registered Black and Tan Coonhounds).

Prva takva ženka goniča rakuna stigla je u Hrvatsku iz Finske, iz uzgajivačnice Necku. Upravo je ta ženka, majka prvih goniča rakuna okoćenih u Hrvatskoj, i prvi rakunski gonič koji je osvojio Best In Show na nekoj izložbi u Europi, kod suca Milivoja Uroševića iz Srbije. Otac štenaca živi u Češkoj, u uglednoj uzgajivačnici Blossoming Meadow vlasnice Martine Kustkove, a uvezen je iz Alabame. U leglu je bilo šest mužjaka i tri ženke. Danas oni žive u Portugalu, Njemačkoj, Sloveniji, na Hvaru i u Zadru, neki su od njih uspješni izložbeni psi, a jedan se mužjak na sjeveru Njemačke aktivno koristi u lovu. Sestra i brat, koji žive s nama, osim što su izuzetno uspješni u izložbenoj kinologiji, okušali su se i u nekim novim disciplinama, poput canicrossa i noseworka. 

Izložbeni par goniča rakuna na CACIB Zagreb 2018.

Finci su, uz Nijemce i Čehe, i uzgojili najviše legala ovih goniča na Starome kontinentu i najzaslužniji su za njihovo širenje u Evropi. Ove godine su po prvi put goniči rakuna mogli biti izloženi i na Cruftsu, u klasi Any Variety (AV) Imported Breeds Register, dakle u konkurenciji još desetak srodnih pasmina. Ponosni smo da je upravo naš mladi mužjak Mr Alarming Voice Cooner Totegnac, poznat i kao Ljubo, dakle mužjak uzgojen u Hrvatskoj, prvi u povijesti od svoje pasmine zakoračio na zelenih tepih Cruftsa. Osvojio je najprije drugo mjesto u Juniorima, a potom i Reserve u Post Graduate konkurenciji. U Hrvatsku je kasnije uvezena još jedna ženka iz jedne češke uzgajivačnice, prvo leglo je nedavno došlo na svijet i u Sloveniji, naš je mužjak prvi gonič rakuna uvezen u Srbiju, a ženka prva u Portugalu, prošle je godine prvi rakunski gonič stigao i u Austriju... 

Aragon from Charming Shadow: Dvostruki svjetski šampion (BOB Amsterdam WDS 2018 & Leipzig 2017)

Kao zanimljivost valja spomenuti i činjenicu da je jedan od najuspješnijih rakunskih goniča u Evropi u vlasništvu njemačke državljanke rođene u Slavonskom Brodu, Sanele Garić-Havić. Taj 3,5 godine star mužjak iz njemačkog uzgoja- Aragon from Charming Shadow, osim što je dvostruki BOB World Winner (Amsterdam 2018. i Leipzig 2017.), bio je i trećeplasirani njemačkih pas godine 2018. (German Dog Of The Year, Dortmund VDH), a ranije i Europasieger u Dortmundu 2017. Na naš poziv, vlasnici su Aragona izložili i prošle godine u Zadru, gdje ga je na prvo mjesto u 6. FCI grupi plasirao sudac Tino Pehar.

Kratko o standardu

Standard crnih rakunskih goniča s paležom uveden je pod brojem 300 u klasifikaciji FCI-a. Jasno, oni su VI. grupi, u prvoj sekciji, gdje se nalaze veliki goniči. U standardu se posebno ističe potreba da to bude snažan i okretan pas, sposoban pokrivati teške terene snažnim i usklađenim koracima. Visina mužjaka je između 63,5 i 68,5 centimetara, a ženki 58,5 do 63,5 centimetara. Viši psi se ne sankcioniraju, ali preniski nikako nisu poželjni. Visina svakako mora biti u skladu s konstitucijom, pas ne smije djelovati odveć dugonog, ali ni prezatvoren prema zemlji. 

Uši moraju biti duže od vrha nosa

Kod ušiju, koje moraju biti nisko i dobro usađene unatrag, u razini očiju ili niže, obješene i simpatično naborane (reklo bi se u nekim našim krajevima da moraju biti nafaldane, odnosno tako zavrnute da po dužini tvore nabore). Kad se uši rastegnu preko njuške, moraju prelaziti vrh nosa. One koje ne dopiru do vrha nosa i koje su usađene previsoko se kažnjavaju. Profilne linije lubanje i njuške su paralelne, a srednji stop se nalazi točno na polovici razdaljine između zatiljne kvrge i vrha nosa. Leđa su ravna, snažna, a rebra puna, okrula i dobro zaobljena. Ravna treba izbjegavati. Sankcionira se nedostatak paleži, ali i pretjerane površine paležnih oznaka. Bjelina na prsima ili drugim dijelovima tijela je nepoželjna, a bjelina koja se u bilo kom smjeru proteže u dužini većoj od 2,5 centimetra znači diskvalifikaciju. Crni rakunski goniči s paležom su psi izrazito stabilnog karaktera, otvoreni i prijateljski, u radu nužno moraju biti sposobni surađivati s drugim psima. Ne smije nikako biti plašljiv ili agresivan, ali može biti rezerviran.

Štene goniča rakuna

O rakunima u Europi

Iako mnogi misle da rakunski goniči ne mogu tragati za rakunima u Europi- jer na našem kontinentu tih životinjica nema (osim u zoološkim vrtovima)- to nije posve točno. Dva rasplodna para rakuna puštena su u travnju 1934. na obale njemačkog jezera Edera, nedaleko od Kassela, u pokrajini Hessen. Od tad se populacija rakuna ondje polako i sigurno širi i danas već ulaze u urbane zone, a nedavno je zabilježen i slučaj divljeg rakuna koji se samovoljno ‚uselio‘ svojim rođacima u nastambu u zolooškom vrtu u Heidelbergu. Dugo se smatralo da je puštanje rakuna u prirodu naredio šef Hitlerova zrakoplovstva Hermann Goering (tada zadužen i za lovstvo), radi svoje fascinacije američkim životinjama, ali to nije točno. Bila je to samovolja dvojice lovočuvara, koji su mislili da će tako doprinijeti biološkoj raznolikosti. Njihov stav su donedavno dijelili i mnogi aktivstiti pa i prirodoslovci, ali je 2015. EU donijela direktive po kojima se rakuni smatraju invazivnom životinjskom vrstom koja ugrožava europsku floru i faunu. Zanimljivo je da je više sličnih pokušaja naseljavanja rakuna, naročito u Rusiji, propalo i vrsta se nikad nije proširila.

Jedina pasmina koja ima svoje- groblje…

Groblje goniča rakuna u Alabami (Foto: Coon Dog Cemetery)

U gradiću Tuscumbiji (rodnom mjestu slavne gluhoslijepe aktivistice i spisateljice Helen Keller), u saveznoj državi Alabami, nalazi se jedino groblje kućnih ljubimaca posvećeno samo jednoj pasmini- goničima rakuna. 

Groblje goniča rakuna u Alabami (Foto: Coon Dog Cemetery)

„Ovdje se smiju sahraniti samo- goniči rakuna. Troop je prvi pas položen u zemlju da počiva ovdje, 4. rujna 1937. Molimo vas budite oprezni s vatrom“.

Tako piše na maloj ploči, na ulazu u groblje, pribijenoj na crnogorično stablo. Na zemlji stoje nadgrobne ploče posvećene mnogim goničima, od kojih su neki bili i slavni šampioni. Sada je to groblje, premda se nalazi u prilično zabačenom kraju, počivalište više od 150 pasa, a godišnje ga- kao turističku atrakciju- posjeti i 7000 ljudi. 

Groblje goniča rakuna u Alabami (Foto: Coon Dog Cemetery)

Na groblju dominira spomenik koji prikazuje goniče koji su se prednjim nogama propeli na stablo, u pozi tako karakterističnoj za ovu jedinstvenu pasminu. Osobitost groblja su i natpisi na nadgrobnim pločama. Za Black Rangera, koji je došao na svijet 1962. godine, a napustio ga 1976., njegov je vlasnik Fulton Matthews napisao: „He was good as the best, and better than the rest“. 

Groblje goniča rakuna u Alabami (Foto: Coon Dog Cemetery)

Da bi pas bio ondje pokopan, nije dovoljan samo rodovnik, već je potrebna i potvrda nekog od više američkih udruženja koje okupljaju vlasnike ovih pasmina da je pas bi autentični gonič rakuna, dakle da je sudjelovao u lovu na rakune, ali- isključivo rakune! Svakog 1. svibnja na groblju se okupljaju ljubitelji pasmine, ali atmosfera i nije odveć tužna ni tiha. Uostalom takvi nisu ni goniči rakuna, pa se grobljem ori živa svirka country sastava, a organiziraju se i natjecanja u plesu. Spomenici se mogu izraditi od drveta, granita i prirodnoga kamena…

Uzgajivači o goničima

Sjećam se, bila je specijalka u Memphisu 1978. Imala sam dobermana i prijavila ga na natjecanje u poslušnosti. Dobro pamtim golemi metalni paviljon u kojem je bilo 306 pasa. Najprije nisam obraćala pažnju na nesnosnu buku koja odzvanja i odbija se od limenih zidova, a kad sam odradila svoje, shvatila sam da svi psi u mom vidokrugu miruju i šute! Pogledala sam malo oko sebe i uočila dva goniča rakuna kako proizvode taj zvuk, pogledavaju jedan u drugog, pa opet uzdižu njuške u vis i pjevaju. Rekla sam tada sebi: Ja moram imati ove pse!

Kanadska sutkinja i uzgajivačica goniča rakuna Joy Lynne Huntley održala je predavanje o pasmini, prvo takve vrste u Europi, nakon specijalke u Trivignanu Udineseu

Ovim je riječima svoj prvi susret s crnim goničima rakuna s paležom, i njihovim glasanjem koje ponekad nalikuje kombinaciji lavlje i slonovske rike, opisala Edith S. Atchley iz uzgajivačnice Rockytop u saveznoj državi Alabami, iz koje dolazi i otac prvih štenaca te pasmine u Hrvatskoj. Fascinirana činjenicom da su druge pasmine- očito svjesne nadmoćnih frekvencija zvuka goniča rakuna- mogle samo upućivati pokorne poglede, ona ističe i motto Američkog kluba crnih rakunskih goniča s paležom: Ljepota, snaga, odvažnost (Beauty, Strength, Courage). Taj motto u velikoj mjeri opisuje i njihov karakter. Ti psi doista imaju neke anatomske karakteristike koje podsjećaju na konje, na životinje koje tisućljećima nadahnjuju umjetnike u svim civilizacijama, no osim tih elegantnih linija tijela, oni su i izuzetno snažni i spretni, ali i hrabri. Goniči rakuna su odlični čuvari, svojim glasnim lavežom i pojavom lako će zastrašiti i potjerati neželjenoga gosta. Oni su i stabilni psi, pa ni najmanji znak agresivnosti nikad neće pokazati prema djeci ili drugim psima. Njihovi nagoni su, naravno, snažni. Nije lako s tim psom u prirodi, u slobodnoj šetnji. Trag divljači u njemu budi impuls koji je vrlo teško kontrolirati. Uostalom, kao i kod većine drugih goniča, ali je reakcija mnogo impulzivnija i snažnija. Rakunski gonič na tragu odaje dojam nepogrešivo programiranog stroja sa samo jednom misijom. Posve paradoksalno, ista ta životinja je u obiteljskom okruženju izuzetno nježno stvorenje, željno zagrljaja, maženja i igre, empatična i vrlo pažljiva, čista, gotovo suptilna.

Goniči rakuna u trku

Snažni lavež i zavijanje kojem su ovi psi skloni ne čini ih odveć primjerenima za život u gradovima ili uz susjede koji žele svoj mir i tišinu. Ili, kako bi rekao jedan američki poznavatelj pasmine: Mnogi ljudi kažu da obožavaju pjesmu rakunskih goniča, ali ti ljudi najvjerojatnije nisu vaši susjedi.

U radu s njima potrebno je strpljenje, to su psi koji imaju svoj karakter i često nisu spremni na kompromise. Kao i druge pasmine goniča stvarane u velikim čoporima, ne podnose samoću. Iako su spremni na goleme napore, pa će obožavati trčanje u prirodi, oni vole i komfor. Vrlo će vam jasno dati do znanja da bi vaš omiljeni kauč trebao pripadati samo njima. No, svjesni su okoliša u kojem žive i ne čine apsolutno nikakvu štetu kopanjem ili griženjem u kući, vrtu, ili oko kuće. 

Ilustracija karakterističnog lova rakuna goničima